Zaboravljeni hrvatski velikan

„Teško da se u Matičinoj povijesti može naći osoba koja se s njim može mjeriti u vještini prikupljanja sredstava i u mudru gospodarenju“, u svojem je kalendaru rada i djelovanja Matice hrvatske u razdoblju od 1842. do 2017. o Ivanu Kostrenčiću zapisao bivši Matičin predsjednik, akademik Stjepan Damjanović. Taj izuzetan sin Hrvatskoga primorja, rođeni Crikveničanin, u hrvatskoj je kulturnoj povijesti ostao upamćen kao prvi školovani knjižničar u ovom dijelu Europe te kao prvi ravnatelj novoosnovane Sveučilišne knjižnice u Zagrebu (1875–1911), koji je pod naslovom Vrtić, pjesme F. K. Frankopana (1871) objelodanio izbor pjesama iz pronađenog rukopisa iz 1671. tog hrvatskog plemića, vojskovođe i pjesnika, pripadnika velikaške obitelji Frankopan. Na mjestu dugogodišnjeg tajnika i blagajnika Matice hrvatske istaknuo se zaslugama u izdavačkoj djelatnosti te u realizaciji izgradnje Matičine Palače, doma u kojem se i danas nalazi.

Kostrenčićev portret objavljen u Viencu 1888.

U prigodi 180. obljetnice Kostrenčićeva rođenja i 100. obljetnice smrti, a u godini u kojoj se obilježava i 150 godina od utemeljenja modernog zagrebačkog Sveučilišta, svojem je zaslužniku Matica, u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu, priredila znanstveni skup Ivan Kostrenčić (1844–1924), ravnatelj Sveučilišne knjižnice i istaknuti hrvatski knjižničar i tajnik Matice hrvatske, koji je okupio predstavnike istaknutih znanstvenih i kulturnih ustanova iz Zagreba i Crikvenice. Pozdrav dobrodošlice prisutnima je uputio predsjednik MH akademik Miro Gavran, istaknuvši Kostrenčićevu važnost za najstariju nacionalnu kulturnu ustanovu. Pozdravima se priključila i glavna ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice Ivanka Stričević, koja je emotivno progovorila o tom „crikveničkom sinu“ kao o svojem davnom prethodniku na čelu nacionalnog hrama knjižničke djelatnosti.

Bečka i zagrebačka epizoda

Prvi je programski blok otvorio Ivica Zvonar iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, minucioznim izvještajem o Kostrenčićevoj bečkoj epizodi (1866–1875) kada je nakon završenog studija povijesti i slavistike obnašao dužnost dvorskog knjižničara te predavača hrvatskog jezika na čuvenom Theresianumu, posebno se osvrnuvši na vrijedan pronalazak Frankopanove pjesničke zbirke, kao i na veze koje je tijekom tog razdoblja održavao s istaknutim pojedincima iz domovine (poput Tadije Smičiklasa i Franje Račkog). Branko Ostajmer iz Hrvatskog instituta za povijest nadovezao se zanimljivim osvrtom na društveno-političke prilike u Hrvatskoj Kostrenčićeva doba, pri čemu se posebno fokusirao na njegove veze sa Strossmayerom i Račkim te na odnos koji je imao s Izidorom Kršnjavijem, predstojnikom Odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi, koja je unatoč opozicijskom stavu većine Matičinih članova u razdoblju od 1877. do 1914. značajno financijski pomagala Maticu.

Sudionici simpozija Ivan Kostrenčić (1844–1924), ravnatelj Sveučilišne knjižnice i istaknuti hrvatski knjižničar i tajnik MH

Irena Galić Bešker i Karolina Tumbas iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice izlagale su o Kostrenčiću kao ravnatelju Sveučilišne knjižnice u svjetlu sačuvane korespondencije. U predavanju su posebno istaknule projekt izgradnje knjižnične zgrade, koji je Kostrenčić pripremao, a koji je realiziran u mandatu Velimira Deželića. Tada je, naime, Kraljevska sveučilišna knjižnica preseljena u palaču na Marulićevu trgu (1913), današnje zgrade Hrvatskoga državnog arhiva.

Preporoditelj Matice hrvatske

Zorislav Lukić iz Matice hrvatske govorio je o Kostrenčićevu tajničkom i blagajničkom mandatu u razdoblju od 1875. do 1889, za vrijeme predsjednika Ivana Kukuljevića Sakcinskog. U svjetlu zamjene ilirskog imena hrvatskim 1874. Matica je doživjela renesansu, najvećma po pitanju nakladništva, što je omogućeno značajnim porastom članstva i glavnice, ali i uvođenjem povjerenika. Nakon što su gradske vlasti ustupile zemlju na Zrinskom trgu, 1886. godine krenulo se u realizaciju velikog pothvata izgradnje Palače, koji je vodio upravo Kostrenčić, što je dovršeno već sljedeće godine. Matica je dotad stolovala u zgradi tadašnje Sveučilišne knjižnice na Sajmištu, iza zgrade Pravnog fakulteta i Rektorata Zagrebačkog sveučilišta. Treba dodati da je prije toga Matica bila smještena u zgradi Sveučilišne knjižnice na Trgu svete Katarine na Gornjem gradu, gdje je iz Narodnog doma dospjela upravo zahvaljujući Kostrenčiću kao ravnatelju knjižnice.

Na Lukićevo izlaganje nadovezao se glavni urednik Vijenca Goran Galić, osvrtom na zapise o Kostrenčićevom djelovanju kao tajnika MH na stranicama Matičina Vienca. Kostrenčićevu službu u Matici obilježila je nekolicina glavnih urednika Vienca, među kojima se ističe August Šenoa (1874–1881), koji je Vienac uveo u njegovo „zlatno doba“. Galić je predstavio Kostrenčićeve izvještaje na glavnim skupštinama Matice hrvatske, objavljene u Viencu, koji su bili zadivljujuće precizni i detaljni, sa svim informacijama i tablicama s prihodima i rashodima, popisima i troškovima izdanja, brojem članova i sl. Kad su brojke u pitanju, zanimljivi su podaci da je primjerice 1881. Matica hrvatska, u petoj godini Kostrenčićeva mandata, okupljala 4747 članova i objavila 7 knjiga u nakladi od 6000 primjeraka po knjizi, dok je petnaest godina poslije, 1895. Kostrenčić Skupštinu MH i javnost putem Vienca izvijestio o 11.295 članova i 11 knjiga u nakladi od 12.000 primjeraka po knjizi.

Briga za narodno blago

Andrea Car Avdagić iz Centra za kulturu „Ivan Kostrenčić“ u Crikvenici te Irena Krmpotić iz Gradske knjižnice Crikvenica prikazale su kratak film Čovjek koji je volio knjige, koji jezgrovito prikazuje Kostrenčića s reminiscencijama na rodnu mu Crikvenicu, što su dodatno uveličale Kostrenčićeve praunuke Vida Kostrenčić Lukić i Maja Danon Lammers.

Drugi je dio skupa otvorio Stipe Botica koji je živopisno progovorio o Kostrenčićevoj iznimnoj brizi za narodno blago u okviru službe u toj ustanovi, a koja se očituje u 257 rukopisa koje je osobno prikupio izravno od kazivača iz svih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Među njima se ističe ime Mehmeda Kolakovića, koji je početkom 1887. stigao u Zagreb, a čije su pjesme žurno priređene za tisak jer se „glasi raznose da se i s druge strane snubi Mehmed Kolaković da svoje pjesme u pero kazuje“.

Božidar Petrač, književni tajnik Matice, podastro je minuciozan osvrt na pjesničku zbirku Frana Krste Frankopana, koju je u svjetlu obilježavanja 200. obljetnice smrti tog velikaša u bečkom arhivu Kostrenčić s Franjom Račkim pronašao i samostalno objavio 1871. godine, u čemu mu je u jezičnom aspektu pomogao Vatroslav Jagić. Josip Vončina priredio je zbirku u skladu s izvornim naslovom Gartlic za čas kratiti, koja je objavljena u Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti 1995. te u obnovljenom izdanju 1999. godine.

Zaključeno je kako je Kostrenčić polučio iznimne zasluge za cjelokupnu hrvatsku kulturnu povijest, no budući da je, kako je rekao Branko Ostajmer iz Hrvatskog instituta za povijest, Kostrenčić bio samozatajan i tih, za razliku od svoga suvremenika Ise Kršnjavija, danas je gotovo zaboravljen. Stoga je ovaj skup tek početak podrobnijeg promišljanja o njegovoj ulozi i veličini. Naša je današnja dužnost revalorizirati ne samo njegov nego i doprinos svih „začinjavaca“ koji su nam u nasljeđe ostavili neprocjenjivo bogatstvo kojim danas raspolažemo. To bogatstvo nije nam dovoljno čuvati, već nam ga valja zajedničkim zalaganjem nadograđivati danas, u nekim drugim vremenima, ali s uvijek istom esencijalnom misijom.

 ***

Kostrenčić i gradnja Matičine palače

Palača Matice hrvatske izgrađena je 1886/87. prema projektu zagrebačkog arhitekta i građevinskog poduzetnika češkoga podrijetla Ferde Kondrata. Prema njegovu projektu izvedena je i dogradnja zapadnoga krila palače 1891/92. Današnji oblik palače definiran je dogradnjom sjevernoga krila s dvorišnim aneksom 1921. prema projektu zagrebačkoga graditelja Stjepana Uršića.

Izvor Hrvatski povijesni muzej

Gradnju Matičine palače predložio je, osmislio i organizirao dugogodišnji Matičin tajnik i blagajnik Ivan Kostrenčić, osoba najupućenija u Matičine organizatorske, poslovne i financijske sposobnosti. Izgradnja Matičine kuće na darovanu gradskom zemljištu financirana je novcem što ga je Matičina „reformirana uprava“ stekla u prvih deset godina rada (1877–1886), zahvaljujući članskim prinosima, odnosno iznimno plodnoj i kvalitetnoj nakladničkoj produkciji. Izgradnja Matičine zgrade vremenski se poklapa s razvojem građanskoga sloja i građanske kulture u Hrvatskoj, razvojem i primjenom novih ekonomskih načela te premještanjem središnjih državnih, gospodarskih, kulturnih i znanstvenih institucija, kao i cjelokupna društvenoga života, s Gornjeg u Donji grad. (Josip Brleković, Vijenac br. 597 - 19. siječnja 2017)